SRP
  • SRP
  • RUS
Kad me već pitate...          
  • Blog
  • Nešto o meni...
  • Arhiva

Verujte u život posle smrti!

April 1, 2017 at 8:54 pm, 2 comments


Kada sam bio klinac nisam baš voleo da idem u školu. U stvari, iskreno, nisam voleo uopšte. I dan danas se sećam upečatljivog mirisa sredstava za dezinfekciju koji bi ponedeljkom ujutro tako jako izbijao sa svih strana kako se kroči u hodnik škole. Razlog odbojnosti koju sam svim srcem gajio prema školi, u prva četiri razreda, bila je moja učiteljica. To je klasična priča koju veliki broj dece doživi , ali poenta je nešto drugo. Brzo dolazimo do toga.

Dakle, ta učiteljica, starija žena  grube spoljašnosti i još grublje unutrašnjosti imala je gotovo zastrašujuće dejstvo na mene. Ona je bila takva žena, dete siroče sa Kozare koje je tako formirao život i koja je ko zna kako završila u jednoj od, za to vreme, najboljih beogradskih škola. Ovo „najbolja“ u to doba nije značilo ništa „fancy“ već samo da sam svakoga dana imao po šest, a nekada i sedam časova dnevno. Francuski se učio od prvog razreda i profesor je bio Francuz. On ni reč srpskog, mi, deca, ni reč fracuskog.

I da ne davim više sa školom, dakle u sred tog mog privatnog „pakla“ gde sam više bio tužan i uplašen nego bilo šta drugo, ruka sudbine je učinila da se stara učiteljica razboli, a da na zamenu dođe mlada, nasmejana i uvek vesela devojka koja ju je menjala.

Da li treba da napominjem da je to bilo najlepših nedelju dana mog školovanja od prvog do četvrtog razreda? Nestao je grč, nestao je strah, nova učiteljica se igrala sa nama, stroge poglede i neretko vrlo grube grdnje zamenili su osmesi i želja da se svakome od nas pomogne... Sreća je ispunila odeljenje i tridesetak zbunjene dece pretvorilo se, za par dana, u jednu veselu radionicu gde smo se svi trudili da,  što je trebalo  uradimo najbolje što se moglo kao da smo na taj način želeli da čarolija koja nas je zadesila što duže potraje.

Sećam se i sada poslednjeg časa u petak, pred vikend, svi smo pevali smešnu pesmicu o nekom junaku iz crtanog filma...I svi smo jedva čekali ponedeljak da ponovo vidimo našu nasmejanu učiteljicu i osetimo sve te lepe stvari za koje smo godinama bili uskraćeni.

Nema reči da se opiše razočaranje koje je zavladalo kada smo u ponedeljak saznali da se stara učiteljica vratila sa bolovanja. Doduše ona je bila dirnuta skoro do suza jer je čula da se raspitujemo je li se vratila, a mi takođe do suza jer jeste.

Šta sam ovih hteo da vam kažem? Siguran sam da se i vi pitate...

Mladi u ovoj zemlji su praktično od svog rođenja devedesetih godina bili samo pod „groznim učiteljicama“, deca koja nisu imala prilike da vide, ni osete, gotovo ništa lepo što bi im dalo malo motiva da požele da ostanu ovde i budu deo ovog društva koje im kao i škola ne nude gotovo ništa.

I onda se pojavio neko drugačiji, neko u kome su prepoznali nešto blisko sebi, neko ko je delio istu sudbinu kao i oni, ko im je i pored toga vratio osmeh na lice i ko je ismevao one koji su im u sivo bojili dane, kada to sivilo nije prekidala poneka eksplozija za vreme bombardovanja.

Taj čika koji se pojavio, nije imao ni mašnu, ni tašnu, ni mrki pogled, ni kola i šofera koji ga vozi. Imao je samo želju da ismeje sve one koji su sebi dali za pravo da se igraju tuđim životima, a da svoje pri tom veoma dobro urede.

I čistio je čika sa tih mladih lica crnilo skupljano godinama, sve sa svojim belim odelom, vunenim čarapama i magičnim štapom. I odjednom smo se setili kako je to biti normalan i živeti život u kome imaš pravo da kažeš drugome da nije u pravu, da bi ti drugačije, da ne želiš rijaliti i turbo folk...da želiš da neko kao čika Beli bude onaj ko će predstavljati tvoje želje i da pri tom znaš da ne želi da te pravi budalom. Da ti neće jedini izlaz biti karta za avion u jednom pravcu...

I sve je to čika uradio za dve nedelje...baš kao i pomenuta učiteljica koja je zamenila strah ljubavlju, a zebnju osmehom.

I našli su se ljudi, do juče toliko depresivni i letargični, da ih je mrzelo i do prodavnice da odu, na jednom prašnjavom poljančetu  u Mladenovcu, kilometrima daleko od svojih kuća gledajući jedni druge kako se smeju.

Smejali su se u Srbiji gde je smeh proteran bez prava povratka, pre mnogo godina. I stajali su svi u mraku sa nebom  nad glavom i zemljom pod nogama, a samo sa jednom željom...da se žurka ne završi nikada. I onda je počeo vatromet...

Kada se sve završilo, čika je obećao da će se vratiti u ponedeljak sa prvim zracima sunca baš kao čarobnjak Gandalf...Iako ni jedan čarobnjak ovde ne bi vratio osmeh na lica ljudi.

Sem čika Belog koji je to uspeo.

I da li onda bilo ko ima pravo da mladim ljudima uskrati to? Da ljudima u Srbiji uskrati to?

Nema niko!

Jer niko decenijama nije pokrenuo mlade kao što je to uradio čika Beli!

Jer niko nije odbio novac za kampanju kao što je čika Beli!

Jer njemu nisu trebali ni glumci, ni voditelji, ni stručnjaci da umesto njega razgovara sa narodom!

Nisu mu trebali ni autobusi, ni sendviči da dovede ljude u Mladenovac!

Nije mu trebala ni Arena, ni pozorišta, ni hale...ništa, samo prašnjavo poljanče za sreću!

Trebali smo mi njemu i trebao je on nama tolike godine!

Da ismeje sve one koji misle da su važni, dok nam serviraju teške reči u jednoj ruci, a drugom kupe sve što se pokupiti može!

Da podsete one koji su se bavili svojim karijerama da su mogli i ranije da se zauzmu za nas ponižene i sirotinju, i da to ne traje od juče već decenijama!

Zato čika mora da se vrati mladima u ponedeljak u zoru, i moramo pomoći svi! Ne zato što je to nečija želja već zato što ako bude drugačije mrak će se ponovo vratiti na lica mladih i ponedeljak neće osvanuti kako život želi da osvane...a sa životom se ne treba igrati, nikada.

Ako do sada niste verovali, u ove dve nedelje ste mogli da se uverite da postoji i život posle smrti..Bili smo klinički mrtvi, a sada u grudima nešto ponovo kuca. Hajde da se naviknemo na te otkucaje svog života umesto da ga menjamo ponovo za tuđi u rijalitiju.

Naša deca ne zaslužuju rijaliti, već život!

Zato zajedno dočekajmo čika Belog u ponedeljak u zoru! Mordor ne sme da pobedi...

Ostalo će biti istorija...potpisujem.


2 comments - Verujte u život posle smrti!

Biljana - April 1, 2017 at 9:48 pm
lepo poredjenje i ja sam imala jezivu uciteljicu najgoru na svetu,a moj sin jos goru ,pravo poredjenje
Snezana Popovic - April 2, 2017 at 12:38 am
Verujem!!!

Leave a reply







Recent Posts

  • Dan kada će se dogoditi...
    13 Apr, 2019
  • Deco moja, moji sokolovi...odletite baš ste me smorili!
    7 Feb, 2018
  • Stidi se Vujoševiću!
    8 Sep, 2017
  • KO S'OVO S' NAMA IGRA?
    4 Aug, 2017
  • Ovo je grad!
    28 May, 2017
  • Sav taj blues... po "srpski"
    21 May, 2017
  • Verujte u život posle smrti!
    1 Apr, 2017
Created with Mozello - the world's easiest to use website builder.