SRP
  • SRP
  • RUS
Kad me već pitate...          
  • Blog
  • Nešto o meni...
  • Arhiva

Izbor ili Mordor...?

March 16, 2017 at 6:55 pm, No comments


Sinoć je Novak Đoković ponovo izgubio. Sat i po posle ponoći, po lokalnom vremenu, naturalizovani Australijanac Kirgijos je podigao obe ruke i glasno slavio pobedu nad drugim teniserom sveta. Novak nije ni sinoć bio u formi kakvoj smo navikli da ga gledamo, ali ipak ne mislim da je naš šampion rekao sve što je imao u “belom sportu”.

U stvari, gotovo sam potpuno siguran da je ovo samo deo taktike da se uskoro ponovo vrati na tron koji mu pripada...

Nešto drugo, a ne poraz Đokovića, me je sinoć držalo budnim, dok je meč tekao tokom suprotnim željama većeg dela navijača u Srbiji.

Jedna rečenica koju sam pročitao u mnogobrojnim diskusijama na socijalnim mrežama, a vezana je za predstojeće izbore, terala me je na razmišljanje.

“Kakav je to način da se neko sprda sa državom za koju su naši preci ginuli?”...To je rečenica koja me je sinoć zadržala van kreveta dugo posle ponoći.

Ne želim da analiziram da li je rečena kao deo nečije izborne taktike ili sasvim iskreno. Želim samo da razmislim, zajedno sa vama, o toj ideji koja se javlja poslednjih dana kao odgovor na pojavu predsedničkog kandidata Luke Maksimovića  alijas Ljubiše Preletačevića Belog...

Kao odgovor na prvu pojavu pozitivne energije koja se oseća u društvu posle 2000-te godine. Govorimo, dakle, o punih barem petnest godina.

I da se razumemo, ne slavim ovim peti oktobar, već samo tadašnju energiju i verovanje, koje je postojalo, da će stvari krenuti na bolje.

I sada bi neko posle toliko vremena, tu iskru pozitivne energije hteo da ugasi..., čime? Strahom, prekorom i nekakvim lažnim moralisanjem...

Da li se stvarno plašite momka koji se drznuo da ismeva sve ono što je loše u našem društvu? Da li mislite da se trebalo plašiti Nušića ili možda Domanovića kada su se podsmevali svemu onome što je bilo loše i pretilo da uruši moralne i ljudske vrednosti tadašnjeg društva?

Da li pamtimo one kojima su se podsmevali ili pamtimo Domanovića i Nušića?

Da li je moguće da se Belog i njegove satire plašimo mi koji crni humor živimo već decenijama, toliko opipljivo da više ne razlikujemo ironiju od stvarnosti?

Mi od Jezde i Dafine opljačkani, mi koji smo radili za plate od pet maraka do podne, a od podne za marku ako ne bi stigli na vreme do menjačnice? Mi koji smo se nagutali suzavca i bejzbol palica, i posmrzavali na uličnim protestima jer je i “on voleo nas”? Mi bombardovani, mi regrutovani celu deceniju u borbi protiv posla sveta i svih veroispovesti sem Budizma?

Mi koji smo gledali kako umesto Marka dolazi neki drugi Marko, kako se država rasprodaje “na kilo”, kako se privatizuju fabrike za dolar, kako mladi ponovo beže odavde posle decenije bežanja, kako se gresi iskupljuju u crkvi u čvrstoj valuti bez fiskalnog računa, kako se kule i gradovi rasitnjavaju, dok se smeju barabe i gadovi? Kako “junaci revolucije” postaju promoteri neoliberalnnog kapitalizma, najsurovijeg tipa, srpskog?

Mi koji smo saznali da smo u stvari lenji, da nam trebaju pelene umesto plate za posao, da nam je dobro, ali da smo sami krivi ako to ne osećamo? Mi koji sve to trpimo godinama, decenijama, mi koji nestajemo, mi koji se iseljavamo, mi koji se odričemo svoje prošlosti, svoje kulture, mi koji postajemo nešto drugo, a ne mi?

Mi treba da se uplašimo više Luke (Maksimovića) nego muke koju su nam do sada priredili?

Da osudimo onoga koji kritikuje sve loše jer su naši preci ginuli za ovu zemlju? A ginuli su za tu zemlju da bi je neko decenijama čerupao i od pristojnih ljudi pravio socijalne slučajeve koji, posle napornog dana umesto da skoče u krevet to isto urade samo sa najbližeg mosta?

 Na beton.

Tvrd i hladan.

I onda bismo trebali da osudimo i prezremo zarad toga, mladog čoveka koji nudi osmeh i nadu?

Ne!

Treba jasno odvojiti belo od crnog, Belog od crnila. Osmeh od ludila.

Ako smo verovali u austrougarskog bravara, u stručnjake što sriču, u duhovnost sa dosijeima, onda smo dužni i zemlji i precima i onima koji dolaze da poverujemo u mladog čoveka koji iskreno traži bolje za sve nas, a za uzvrat nudi osmeh i da nas bije, ovog puta, samo dobar glas.

Ako nismo za Belog sada, ostaće zapisano da smo sami odlučili da nam se crno piše...ne zato što je Beli Preletačević Mesija, već zato što nas je bilo strah da iskoristimo šansu, ma koliko ona mala bila...

Onaj dečko sa početka teksta, onaj momak takođe u belom, što sada trpi osude domaće javnosti jer ne jede meso, a sluša ženu, i usput je najveći naš sportista svih vremena...taj dečko je postao najveći jer se nije uplašio da pokuša da iskoristi malu šansu koju je imao u životu da postane najbolji.

On je verovao, a ostalo je istorija koju smo svi videli.

Zato i u Belog treba poverovati, jer jedino što imamo da izgubimo jeste crnilo u nama.

Ostalo su nam odavno oduzeli.

Zato Samo jako!...jer snage treba, ali nežno...da ljubi čika

No comments

Leave a reply







Recent Posts

  • Dan kada će se dogoditi...
    13 Apr, 2019
  • Deco moja, moji sokolovi...odletite baš ste me smorili!
    7 Feb, 2018
  • Stidi se Vujoševiću!
    8 Sep, 2017
  • KO S'OVO S' NAMA IGRA?
    4 Aug, 2017
  • Ovo je grad!
    28 May, 2017
  • Sav taj blues... po "srpski"
    21 May, 2017
  • Verujte u život posle smrti!
    1 Apr, 2017
Created with Mozello - the world's easiest to use website builder.